'Excision' (2012)

Tinejdžerska škola kirurgije.

Američki indie toliko se prostituirao tijekom posljednjih nekoliko godina da je nekoć dobrodošlo utočište otpora holivudskoj šabloni počelo grcati u repeticiji vlastitih hipsterskih klišeja, a dobar film u kategoriji nezavisnih pričalica trebao se pronalaziti mikroskopom.

E sad, 'Excision' ima sve karakteristike teen nezavisnjaka - pomaknuta priča o sjebanoj američkoj obitelji, na čelu s neprilagođenom srednjoškolkom opsjednutom nerealnim snovima o karijeri u kirurgiji, a koja se, onda kada ne ratuje s njom, trudi udovoljiti svojoj razočaranoj majci (Traci Lords).

No 'Excision' se predstavlja kao horor komedija, vjerojatno zato što jest smiješan i krvav, iako je u osnovi riječ o širem i prilično nedefiniranom konceptu, jednom od onih pametnih malih filmova koji s malo novca, ali sjajnim idejama i glumcima (od glavne Anne Lynne McCord do sitnijih ulogica za Johna Watersa i Malcolma McDowella), u eksploatacijskoj niši slijedi stazu koju su utabali Solondz, Wes Anderson i slični odmetnici od normi. Samo što je Richard Bates Jr. svoj prvijenac tako sjajno predozirao suludim dijalozima i likovima, kao i odrezanim glavama, iskasapljenim utrobama i pobačenim fetusima. Tinejdžerski angst na friški način.

'Anarchy In (Ja)Panty' (1999)

Kakav naslov, takav film.

Nedavno sam razmišljao koje bi bilo moje najdraže razdoblje japanskog filma... Istina, Novi val izrodio je niz briljantnih remek-djela i jedinstvenih autora, Kurosawino zlatno doba sve nas je natjeralo da se zaljubimo u samuraje, a silno ludilo hiperprodukcije sedamdesetih tek otkrivamo u punom svjetlu. Ali nema do devedesetih! Era V-Cinema raspašoja, apsolutne video slobode, Miikea, Kitana, J-Horora i snažne nove generacije, uključujući i nove kraljeve moderne pinku eige, među kojima je, uz Sata, svakako najpoznatiji Takahisa Zeze. Autor i ovog filma, još jedne sage o raspadu tradicionalne japanske obitelji, ispričane u pinku paketu.

Što znači - malo drame i malo suludog seksa, ovdje u kontekstu odnosa perverznog trgovca i samohrane majke, bivše punkerice koja se prostituira za život. Na samom izlasku iz devedesetih, Zeze dostavlja pravi mali old school etike i estetike, s rasponom ideja koje variraju od tipičnog japanskog egzistencijalizma do fetiša sranja u vlastite pelene te nabijanja istih na lice žena uoči agresivnog seksualnog odnosa finaliziranog menstrualnim krvarenjem po muškom partneru.

Red humora, red ludila, red emocija, red društveno-gospodarskog komentara... 'Anarhija u japanskim gaćicama' prava je pinku poslastica iz opusa majstora koji je do sada rijetko razočarao.

'Comic-Con Episode IV: A Fan's Hope' (2011)

Kako je stripovski fanatizam prerastao u najlukrativniju lansirnu rampu pop-kulture!

Uvijek pogledam što je novog spremio Morgan Spurlock, makar ga dobar dio dokumentarcofila ne može organski smisliti jer im je njegova blesava priča o zdravstvenom učinku gastro-ponude lanca brze prehrane u "Supersize me" smeće baš kao i hrana kojom se Morgan tovio u vrijeme produkcije, a pokušaj lociranja prvog čovjeka Al-Qaede u bespućima južno od Kabula populistički ćorak i debakl epskih proporcija (tek što je objavljen, Spurlock je naletio na nepotreban i sasvim krivo postavljen napad BBC-a u emisiji Hardtalk) pa takve opasne znalce s velikim očekivanjima njegov lik&djelo više niti ne zanimaju. Točnije, za njih je Morgan Spurlock autorski mrtav čovjek.

Eh sad, tešto se braniti od takve baraže štićenika "dobrog ukusa", ali niti sam očekivao novog Herzoga ili Morrisa, niti tvrdim da je riječ o najboljem dokumentaristu svih vremena (barem ne još ;)), ali gospodin Spurlock je prije svega mrdnuo guzicu i nešto napravio, pogotovo ako uzmemo u obzir da je "Supersize me" realizirao s kućnim budžetom i osigurao prije svega egzistenciju, a s njom i slobodno vrijeme za daljnje projekte te se uz to autorski predstavio kao onaj koji zna pobuditi interes, što znači i višestruko vratiti uloženo. Voljeli ga ili ne, ali činjenice su činjenice jer su za "Supersize me" znali svi pa je čak dobio i parodiju u kojoj se umjesto Big Maca i pomfrija konzumira vaporizirana marihuana (Superhigh me). I ono što je nepobitno, čovjek autorski jača sa svakim sljedećim projektom, kojih je kroz osam godina realizirao čisto impresivnu količinu. Tako je od fast-fooda i Bin Ladenovske avanture, između ostalog penetrirao u šopingholizam s predznakom Isusa (What Would Jesus Buy?) te duhovito objasnio kako nastaje "nezavisni" dokumentarac (The Greatest Movie Ever Sold), a usput je sversdno producirao i sudjelovao na omnibus kompilacijama i doku-serijalima. I neki dan se konačno pojavila i njegova priča o Comic-Conu, najpoznatijoj svjetskoj konferenciji/sajmu fanova pop-kulture koju još od trailera s nestrpljenjem očekujemo.

Kroz ovaj festival geekovštine & nerdluka Spurlocka nema u prvom planu, nema ga u naraciji, nema ga ni u voice-overima, a čak ga nema niti Hitchcockovski u cameu. Ovdje je priču potpuno prepustio začudnim fanovima koji konačno izlaze iz podruma kuća svojih majki te s velikim ambicijama odlaze put San Diega, neki jer sanjaju o karijeri strip-crtača i/ili ilustratora, neki da bi demonstrirali znanje u izradi kostima prema video-igrama, neki da bi upotpunili svoju megakolekciju igrački i stripova pa se usput zaljube jer je broj posjetiteljica u stalnom rastu, a neki da bi na toj silnoj ljubavi jako dobro zaradili.

Očekivano, populistički i već viđeno reći će mnogi, tja Herzog je pričao priču o Bokkasi, kanibalu Centralnoafričke republike, a ovaj Spurlock se igra s očitim i razvikanim, ali to je odradio sjajno. Stripovskim efektima i školski dobrom narativnom strukturom zorno prikazuje kako strip postaje marginalan na konferenciji koju je izgradio, kako industrija štuje (i naplaćuje) fanovski fanatizam, kako ljubav ne poznaje galaksije, ali najvažnije, kako je ovaj neobičan maskenbal direktno ili indirektno stvorio generacije pisaca, redatelja, scenarista i ilustratora. Netko će ih zvati asocijalnim idiotima, netko naivnim budalama, netko neodraslim freakovima, ali ovi ljude uistinu vole ono što im zabavna industrija nudi i na ovom se velesajmu barem na kratko osjećaju živi s osjećajem pripadnosti. Dok je god fanovštine i ovakve ljubavi, bit će i šarenije pop-kulture.

'Eyes Of The Mothman' (2011)

Nevjerojatni maraton nevjerojatnog!

Indijansko prokletstvo, tajna vladina postrojenja iz drugog svjetskog rata za proizvodnju TNT-a, mutacije riba i ptica zbog visoko toksičnih kemikalija koje cure iz spomenutih postrojenja još od 45-te, invazija misterioznih svjetala usred bijela dana i usred mrklog mraka, jezivo čudovište svijetlećih crvenih očiju koje se šulja prigradskim kvartovima i zaviruje ljudima kroz prozore, invazija nezemaljskih letjelica iz kojih izlaze bića raznih veličina - od malih poput lutaka igračaka (!!) do normalnih ljudskih proporcija, "epidemija" ljudi u crnom, bliski susreti treće, četvrte i pete vrste s čovjekolikim vanzemaljcem... I gomile očevidaca!

I sve to u malom gradiću, famoznom Point Pleasantu najpoznatijem po Mothmanu - krilatom biću hipnotičkih crvenih očiju koje je viđano u okolici grada tijekom 1966. i 1967. godine i tragičnoj nesreći rušenja Silver Bridge mosta na rijeci Ohio usred predbožićne prometne gužve 1967. - tragedije u kojoj gine 46 mještana i koja je potakla vlast na inspekciju svih visećih mostova u Americi. I vezi između ta dva događaja koja nadizali i najluđu maštu...

Jedna od najbizarnijh misterija, famozni je Mothman koji se, ljudi kažu, pojavljuje kao navještaj velikih katastrofa. O Mothmanu je snimljena hrpa dokumentaraca, pa čak i (solidan) igrani film s Richardom Gereom ('The Mothman Prophecies', 2002) koji se samo očešao o cijelu priču (čitaj: totalno je promijenio) hollywoodizirajući tek dijelić bizarnih događaja. U ovom dokumentarcu po prvi put imamo priliku do detalja dobiti uvid u cijeli slučaj o i oko Mothmana. I ne samo to - ovaj film detaljno pretresa i povijest Point Pleasanta, a ne samo misteriju i tragediju po čemu je taj gradić najpoznatiji. Detalji kreću od najranijih dana grada i legende o inidijanskoj kletvi do katastrofe i rušenja mosta koje se direktno povezuje sa spomenutom kletvom, Mothmanom, vanzemaljcima, ljudima u crnom...

Iako sam znao dosta o ovoj temi, nisam pojma imao koliki su zapravo razmjeri neobičnih pojava u toj godini dana od 1966. do 1967. i koji kao da su prethodili tragičnoj katastrofi nakon koje je sve prestalo naglo kako je i počelo. Naime, Mothman je tu tek sitnica - ono drugo što se događalo gotovo svakodnevno i što se u maratonskoj minutaži od 2 i pol' (!) sata u detalje secira, apsolutno je nevjerojatno! Sugovornici su obični ljudi, očevici, veći, manji i  samozvani stručnjaci za paranormalno, policajci, sveučilišni profesori, povjesničari... Šarolika skupina kojoj možete, a ne morate vjerovati jer priče koje pričaju liče više na solidne SF i horror romane, a na osnovu kojih su, na kraju konca, od Point Pleasanta stvorili i svojevrsnu turističku meku za ljubitelje ovakvih tema (tu je muzej, Mothmanov festival...).

Sve ovo podebljano je originalnim novinskim člancima i s ponešto fotografija tog vremena jer, unatoč tolikoj invaziji nevjerojatnih pojava koncentriranoj u samo godinu dana, autori nisu nigdje iskopali ni jednu fotografiju niti ikakav filmski snimak ni jedne spomenute pojave. Postojli li takvo što ili ne, ne znam (OK - 60-te su to pa je razumljivo da vjerojatno ne postoji :) ). No sve što fali fino je nadomiješteno solidnim rekonstrukcijama pa sve odiše iznimno intrigantnom atmosferom koja na trenutke uspijeva izazvati priličnu nelagodu i zadržati pažnju unatoč zaista epskom trajanju i lagano nekoherentnom pričanju priče u odvojenim, tematski podijeljenim cjelinama s minimalnim međusobnim spojnicama. A stilski, ovo sve je još i lukavo podebljano fenomenalno koncipiranim i forsiranim aluzijama na naslov - krupni kadrovi očiju sugovornika, kadrovi raznih crvenih svjetala poput semafora ili tek crvenih odsjaja i fleka pa čak i stabla s "ožiljcima" odrezanih grana koje redatelj smješta u kadar tako da sve i svašta asocira na - oči!

155-minutni sveti gral za ljubitelje Mothmana, NLO-a i ljudi u crnom - ovdje sve na jednom mjestu.