Kakav naslov, takav film.
Nedavno sam razmišljao koje bi bilo moje najdraže razdoblje japanskog filma... Istina, Novi val izrodio je niz briljantnih remek-djela i jedinstvenih autora, Kurosawino zlatno doba sve nas je natjeralo da se zaljubimo u samuraje, a silno ludilo hiperprodukcije sedamdesetih tek otkrivamo u punom svjetlu. Ali nema do devedesetih! Era V-Cinema raspašoja, apsolutne video slobode, Miikea, Kitana, J-Horora i snažne nove generacije, uključujući i nove kraljeve moderne pinku eige, među kojima je, uz Sata, svakako najpoznatiji Takahisa Zeze. Autor i ovog filma, još jedne sage o raspadu tradicionalne japanske obitelji, ispričane u pinku paketu.
Što znači - malo drame i malo suludog seksa, ovdje u kontekstu odnosa perverznog trgovca i samohrane majke, bivše punkerice koja se prostituira za život. Na samom izlasku iz devedesetih, Zeze dostavlja pravi mali old school etike i estetike, s rasponom ideja koje variraju od tipičnog japanskog egzistencijalizma do fetiša sranja u vlastite pelene te nabijanja istih na lice žena uoči agresivnog seksualnog odnosa finaliziranog menstrualnim krvarenjem po muškom partneru.
Red humora, red ludila, red emocija, red društveno-gospodarskog komentara... 'Anarhija u japanskim gaćicama' prava je pinku poslastica iz opusa majstora koji je do sada rijetko razočarao.
