Meksiko 1968 – godina studentskih nemira, godina olimpijskih igara, godina tragedije koja je stajala života četvoro nedužnih mladića.
Snimljen po istinitom događaju i samo 7 godina nakon stvarne tragedije, ovo je film koji se, da ga kojim slučajem pogleda, zasigurno ne bi svidio ‘ekipi’ koja pali filmske setove, zabranjuje snimanje horora, svim silama se trudi zabraniti koncert Marilyna Mansona… ili možda bi? Jer ovo je priča o sličnim ‘čudacima’ koji, zbog svoje neukosti a uspješno manipulirani paranoidnim luđakom lako mogu postati monstrumi – poput stanovnika meksičke zabiti Canoe, mjestašca u podnožju planine na koju se uputi petoro zaljubljenika u planinarenje. Mjestom upravlja svećenik poznat po čvrstoj ruci i apsolutnoj moći koju ima nad neukim stanovništvom kojim manipulira kako mu odgovara i iz kojih ‘muze’ novac, a one koji još misle svojom glavom i shvaćaju da njegov posao nema veze sa crkvom, ucjenjuje uz pomoć vlasti koja je također u sprezi s njim zbog uzajamnih usluga i financijske koristi. Kao ‘Božji čovjek’, u propovijedima neprekidno potencira opasnost sotone komunizma koja se nadvija nad religijom, mjestom i njim samim zbog studentskih nemira, etiketirajući sve studente pa i sve strance koji povremeno navrate, neprijateljima koji, po njemu, prijete njegovom ‘carstvu’ i njemu samom. Ispiranje mozga daje rezultata jer mjestom vlada paranoja i stalni strah te odmah po dolasku, petorica mladića, zaposlenici na obližnjem faksu, svojim neobaveznim ponašanjem već u autobusu postaju ‘sumljivi’, a olujna kiša zaustavi ih u Canoi gdje im nitko ne želi pružiti krov nad glavom. Kako pada noć, svećenik, ionako potpuno iznad zakona, organizira hajku pod izgovorom da se radi o studentima komunistima koji su došli na crkvu objestiti crvenu zastavu a njega smaknuti. Narod ga slijepo slijedi i dolazi do krvavog masakra u kojem sudjeluju svi – mladi, stari, muškarci, žene… Mjesna policija diže ruke i ne želi se miješati, gradonačelnik se opija u susjednom selu, a ‘stvarni gradonačelnik’, svećenik, nadgleda brutalni linč. Mladići u svojoj naivnosti ne shvaćaju što im se sprema i ne uspijevaju se izvući te, u iznimno eksplicitnim i brutalnim prizorima bivaju mučeni i smaknuti, a dolaskom vojske samo jedan preživi da ispriča istinu – svoju istinu protiv ‘istine’ svećenika i ostalih organizatora masakra, istinu nedovoljnu da prave krivce stavi iza rešetaka.
Zaista, fascinantna je hrabrost kojom se ovaj film gotovo dokumentaristički (prvih 20 minuta je praktično dokumentarac o Canoi ispričan riječima naratora – glavom i bradom Juana Lopeza Moctezume – redatelja ‘Alucarde’ i bliskog suradnika Jodorowskog te ispričan kroz intervjue – riječima samih ‘stanovnika’ koji nas upoznaju s tamošnjim mentalitetom te uz stalnog naratora koji povremeno i prošeće scenom pojašnjavajući događaje, uz zvuk zujanja kamere kad god se pojavi, a pri kraju i uz samu filmsku ekipu u kadru!) obrušava na manipulaciju i religijski fanatizam i način na koji secira perfidne metode kojima se koriste pojedinci da bi manipulirali masom za svoje ciljeve unatoč na žalost nedovoljnoj šačici prisebnih koji shvaćaju da poruke sa propovijedaonice nisu dobronamjerne i nimalo u duhu crkve i da je sprega korumpirane vlasti i fanatizma u tom kraju tolika da ju je nemoguće razbiti. Naivnost mladića je nevjerojatna koliko i krvoločnost i hladnokrvnost stanovništva (pojedinci raspravljaju o stoci, potpuno nezainteresirani za događanja na samo metar-dva od njih gdje kolcima i mačetama mrcvare jadnike, javno pozivanje na linč putem, po cijelom mjestu razmještenog razglasa koji inače svećenik koristi kako bi kritizirao one koji ne plaćaju namete koje je sam odredio, postavljanje kamenih zapreka na prilazne ceste kako hitna pomoć i policija ne bi mogla doći dok traje iživljavanje te plan da se spale žrtve kako ne bi bilo traga zločinu), a posebno nezainteresiranost kako vlasti za kažnjavanje krivaca tako i medija za istinu.
Brutalno jednostavna režija Felipea Cazalsa (poznatog po još jednoj legendarnoj meksičkoj horror-drami ‘El ano de la peste’/'Godina kuge’) koji, uz dokumentarizam u prvih 20 minuta, u slijedećih 30 donosi kazališno snimljene prizore dijaloga (uglavnom jedna kamera, jedan kut snimanja i jedan kadar) koji će vas upoznati sa naivnom ‘zaigranošću’ petorice nesretnika koji se spremaju na izlet te finale krvi i nasilja na trenutke eksplicitnijeg od onog u scenama bartolomejske noći iz ‘Kraljice Margot’, groznu jezu koja prethodi krvavom raspletu (već spomenuti razglas i karmelićanka koja poziva na obračun indijanskim dijaletkom kojim govori većina tamošnjih nepismenih stanovnika a koji je nerazumljiv mladićima koji su tako potpuno nespremni na užas koji slijedi naivno misleći da se radi o nekom običaju ili preuranjenom slavlju nadolazećeg praznika), potpuni izostanak ikakvog scorea te iznošenje šokantnih činjenica o epilogu cijelog slučaja teško da nekog mogu ostaviti ravnodušnim. Jer ovo je istinita tragedija do koje vrlo lako može doći ako se poklopi mjesto, vrijeme, ludost, fanatizam, sumljivi interesi i ‘neuki puk’ s kojim se može što se hoće a konci ispuste iz ruku.
Najnoviji Komentari